Nakon sloma Zrinsko-frankopanskog otpora 1670. godine i uvođenja komorske uprave u Međimurje, Domašinec je 1672. godine postao sjedište jednog od 13 međimurskih judikata.
U judikat Domašinec spadala su osim Domašinca i naselja Dekanovec, Novakovec, Gardinovec, Belica, Pribislavec, Mihovljan i Gornji Pustakovec.
U upravnoj reorganizaciji Međimurja, provedenoj 1718. godine, Domašinec je ponovno uvršten u vojvodat sa sjedištem u Novakovcu. Osim malog posjeda Ivana pl. Perasa, cijeli je Domašinec bio posjed Čakovečkog vlastelinstva.. Kanonska vizitacija župe Belica 1688. godine pokazuje da je u Domašincu bilo još mnogo protestanata – heretika. Ipak, vrlo brzo, već 1693. godine, svi su stanovnici Domašinca bili katolici.
U Domašincu je 1729. godine bilo tek dvadeset slobodnjaka. Njihov se broj naglo smanjivao. Slobodnjaci više nisu bili potrebni vlastelinstvu. Dio njih ponovno je pretvoren u kmetove, a dio je otišao na novu granicu s Turskom, na Savu kod današnjega Slavonskog Broda.
Definitivni raspad nekadašnje vojničke organizacije vidljiv je već 1759. godine. Nakon reorganizacije uprave na Čakovečkom vlastelinstvu, na području nekadašnjeg Vojvodata Novakovec, osnovan je Spanatus Belliczensis (Španat Belica). Činila su ga sela: Domašinec, Belica, Gardinovec, Držimurec, Novakovec i Turčišće.