Čovjek poznaje pčele još od najstarijih vremena. Većina njihovih okamina potječe iz kenozoika. Pčela je nekada bila znak Donjeg Egipta. U Grčkoj je u znak božice lova, Artemide, u Ezufu, izgrđen hram, a svećenice tog hrama zvale su se melise (grč. melissa– pčela). Pčele su stvarale jedan od prvih materijala na kojem se pisalo, vosak. Pompeja i Herkulanom ponosili su se svojim voštanim slikama. Lak kojim su se premazivale čuvene violine glasovitih talijanskih obitelji Amati i njihovih učenika Guarnerija i Stradivarija, bio je izrađen na bazi pčelinjeg proizvoda, propolisa. U nekadašnjim prašumama pčele su nalazile bogatu pašu, a u šupljinama debljeg drveća svoja prebivališta. Postepeno je došlo do razvoja šumskog pčelarenja.
Masovnim krčenjem šuma o njima je počeo brinuti čovjek držeći ih u izdubljenim panjevima, prvim oblicima košnica koje su se kasnije plele od pruća i omazivale blatom ili plele od slame. Neki oblici tradicionalnih košnica s nepokretnim sačem su se zadržali do danas. U predjelima gdje nema šuma ni pogodnih pećina pčele su živjele u izdubljenoj zemlji, a prve košnice izrađivane su od pečene ilovače.
Vladari 18. st. ustrajali su na što masovnijem uzgoju pčela, u čemu je najviše doprinijela carica Marija Terezija pa je pod vodstvom Antona Janše osnovana prva pčelarska škola u Beču. U 19. st. udareni su temelji za razvitak pčelarske znanosti i modernog pčelarenja.
Na području Murščaka ima pet pčelinjaka, a tri su smještena uz Poučnu stazu Murščak. Jedan je od njih i ovaj s 24 košnice koji ima obitelj Krznar još od 1925. g.
U sistematici životinjskog svijeta pčele pripadaju koljenu člankonožaca (Arthropoda), redu kukaca(Insecta), razredu opnokrilaca (Hymenoptera), porodici pčela (Apidae), rodu pčela (Apis L.) koji se dijeli na četiri vrste, među kojima je i vrsta koja se uzgaja kod nas: siva pčela medarica (Apis mellifera carnica), suvrsta europske pčele medarice koje se dijele na više varijeteta, neki to nazivaju pasminama pčela. Sadašnje europske pčelinje pasmine nastale su u području Sredozemnog mora u ledeno doba. Povlačenjem leda u ledeno doba i širenjem vegetacije širila se i pčela medarica iz područja Sredozemlja.
Kod nas dominira siva hrvatska pčela koja pripada najboljim europskim pasminama pčela. Njihova je karakteristika da žive u malim pčelinjim zajednicama. Pčelinju zajednicu čine radilice, matica i trutovi.
Radilice su pčele kćeri samo jedne matice. Obavljaju sve poslove u košnici osim razmnožavanja što je dovelo do socijalnog života pčelinje zajednice. One su spolno nerazvijene ženke, najbrojnije članice pčelinje zajednice. Dijele se u mlade pčele do tri tjedna koje obavljaju radove u košnici te manju skupinu letačica, sabiračica koje obavljaju poslove izvan košnice: sakupljanje nektara, medne rose, peluda, smola za proizvodnju propolisa i vode. Za jedan kilogram meda potrebno je oko 100-150 tisuća pčelinjih letova. One izlijeću po deset puta na dan, a svaki let traje oko pola sata. Radilice žive tek nekoliko tjedana.
Matica je jedina ženska spolno zrela članica pčelinje zajednice. Ona leže jaja koja su osnova opstanka pčelinje zajednice, najintenzivnije u prve dvije godine života. Rojenje osigurava brojčani opstanak pčela, a sastoji se u dijeljenju pčelinje zajednice u dva dijela. Jedan dio pčela s maticom odlazi u novi stan, a drugi s novom maticom ostaje u starom stanu. Matica, zrela za parenje, izlazi iz košnice i u svom 15-20 minutnom letu pari se s trutovima, a nakon dva do četiri dana počinje nesti jaja. U jednoj godini matica snese oko 200000 jaja. Iz jajeta se razvija najprije savijena pa ispružena ličinka, kukuljica i na kraju pčela.
Trutovi su muški članovi zajednice. Razvijaju se iz neoplođenih jaja, a imaju ulogu osjemenjivanja matice u letu, nakon čega ugibaju. Pčelinja zajednica rado prihvaća trutove iz drugih košnica, nahrani ih i pripremi za novi let na sparilište. Ukoliko izoliramo pčelinju zajednicu od trutova, zajednica gubi volju za rad.
Život pčela usko je povezan sa životom biljaka u prirodi jer oprašuju oko 80000 biljnih vrsta. Korisne su čovjeku i utoliko što proizvode med, vosak, pelud, propolis, matičnu mliječ i pčelinji otrov. Med i propolis jačaju imunološki sustav i posjeduju baktericidne, bakteriostatske, fungicidne, anestetičke i iscjeliteljske osobine.
Zbog pogodnih okolišnih uvjeta, ovdje pčele proizvode prvoklasni med koji sadrži manje od 20 % vode, 70-74 % grožđanog i voćnog šećera te ostatak dekstrin, bjelančevine, mineralne tvari, organske kiseline, različite boje i zrnca peluda.
Pčele mogu proizvoditi med samo od nektara i medne rose kojih u ovom području Murščaka ima, u povoljnim godinama, u izobilju. U rano proljeće to je nektar proljetnica, vrba, joha, u ljeti mnogobrojnih livadnih biljaka, tradicionalno uzgojenog voćnjaka te medne rose iz mješovitih šuma bagrema, graba, hrasta s raznolikim biljkama prizemnog i sloja grmlja. Na žalost, u današnje vrijeme pčela teško preživljava bez pomoći čovjeka – pčelara, zbog ugroženosti različitim pčelinjim bolestima koje su i na ovo područje došle posljednjih godina.