Općina Domašinec

Općina Domašinec smještena je u središnjem sjeveroistočnom dijelu Međimurske županije, uz rijeku Muru i državnu granicu s Mađarskom.
Kao jedinica lokalne samouprave počinje djelovati 17. travnja 1993. godine konstituiranjem Općinskog vijeća Općine Domašinec. U sastavu općine bila su tri  naselja: Dekanovec, Turčišće i Domašinec.
Godine 1997. iz općine se izdvojio Dekanovec i oformio vlastitu općinu.
 Općina Domašinec prostire se na površini od 35,33 km² i spada u red srednje velikih općina u Međimurju. Čini 4,84 % prostora Međimurske županije. Ima ukupno 2.251 stanovnika; Domašinec 1.700, a Turčišće 551.
Domašinec pripada župi u Dekanovcu, a Turčišće župi sa sjedištem u Svetom Jurju u Trnju.
Osnovna škola Domašinec ima područne škole u Dekanovcu i Turčišću.

Arheološki nalazi

Ljudi su na prostoru današnje Općine Domašinec živjeli već u brončanom dobu. Vrijeme tzv. kulture polja sa žarama traje od 1300. do 1100./750. pr. Krista, a karakterizira ga spaljivanje po­kojnika i pokop ostataka u žarama s prilozima nakita, oružja i oruđa.. Nekropola tumula (grobnih humaka) kod sela Turčišća (Dvorišće) pripada samom kraju brončanog doba.

O mlađoj fazi željeznog doba u Međimurju govore nalazi glinenih posuda rađeni na lončarskom kolu s lokaliteta u Domašincu. One pripadaju latenskoj kulturi. Nositelji latenske kulture – Kelti, točnije ratnici, lončari i metalurzi, pripadnici jednoga njihova plemena imenom Tauriska, zajedno sa starosjedilačkim stanovništvom dočekali su i dolazak Rimljana u Međimurje u 1. st. nakon Krista.

U Dvorišću kraj Turčišća nastalo je u 11. stoljeću nizinsko utvrđenje, točnije kružno gradište. Ono je smješteno na sutoku Trnave i obližnjega Crnog potoka, te je pružalo relativno dobru zaštitu stanovništvu okolnih naselja.

 

 

DOMAŠINEC U SREDNJEM I NOVOM VIJEKU

Već 1213. godine spominje se u Međimurju plemić Domaš po kojemu je Domašinec dobio ime.
Domašinec se kao lokalitet (terrae Damasa) prvi put spominje u povijesnim vrelima 1244. godine.
Sredinom 14. stoljeća spominje posjed Damasa smješten između rijeka Drave i Mure u Županiji Zala.
Današnje se ime Domašinec prvi put spominje 1478. godine, u vrijeme kada su Međimurjem gospodarili velikaši iz obitelji Ernušt.

Prikaz čardaka

Prikaz čardaka

Međimurje je u 16. stoljeću u vojničkom, obrambenom smislu pripadalo Ugarskoj krajini koja se protezala od Drave do Balatona. Tada je nastupilo «mini ledeno doba» te se Mura smrzavala već sredinom studenoga.  Grof Juraj IV. Zrinski, tadašnji feudalni gospodar Međimurja i ujedno istaknuti vojni zapovjednik na granici, ubrzano je 1573. godine započeo graditi obrambeni sustav. Radi posebne zaštite svojega Međimurja, gradi tvrđavu u Podturnu i 19 čardaka na desnoj obali rijeke Mure.

U blizini Domašinca su bili čardaci Zemeninzka, Nouaztrasa i Domasinzka. Padom tvrđave Kaniže 1600. godine Međimurje je postalo najistureniji dio granice prema OsmanlijamaTrebalo je mnogo vojnika. Zato iz redova feudalnih podložnika započinje proces regrutacije vojnika – seljaka koje su u Međimurju zvali hajducima (Heiducke, Haidones).
Ti su vojnici – seljaci posebnim privilegijama oslobođeni od kmetskih obveza te su dobili zemlju uz rijeku Muru kao nagradu za svoju službu.
Stanovnici Domašinca su postali slobodni seljaci s vojničkom službom.

karta-GG Spale

Karta G. G. Spalle s čardacima na Muri. U središtu je Domašinec

DOMAŠINSKO PLEMSTVO

Obitelj Levačić: Juraj pl. Levačić dobio je plemićku titulu poveljom koju je 20. srpnja 1580. godine u Pragu izdao kralj Rudolf. Nikola Levačić spominje se 1672. godine kao mali posjednik u Domašincu. U slučaju rata morao je kralju dati jednog konjanika.

Obitelj Lukacshazi: Kao posjednik 1672. godine spominje Tomo Lukacshazi, koji drži jedno selište i inkvilinat sa šest kmetova. Njegova udovica Magdalena držala je posjed u Domašincu još 1716. godine, a dvije godine kasnije kćerka Barbara Lukacshazi spominje se kao posjednica na brijegu Bračovec.

Obitelj Peras: U nekadašnji posjed obitelji Lukacshazi uveden je 1718. godine Ivan pl. Peras, sin Jakoba. Perasi su imali kuriju i posjede u Novakovcu i Maloj Subotici. U Domašincu je Peras imao osmero kmetova, koji su držali po jednu osminu selišta ili oko sedam jutara oranica i livada.

Obitelj Strahija: Od 1672. do 1720. godine u Domašincu su posjed držali Nikola i njegov sin Gašpar pl. Strahija.

Josip Kereszturi de Szinerszegh bio je isusovac, pisac, pjesnikipravnik. Od 1775. do 1792. godine bio je na visokoj dužnosti na Dvoru u Beču. U Beču je osnovao političke novine pod naslovom Ephemerides Vindobonense, koje su izlazile do 1786. godine. Monarhiju je zamišljao kao srednjoeuropsku višenacionalnu državu temeljenu na bratstvu, slobodi i ustavnosti. Car Josip II. za osobite mu je zasluge dao plemićki naslov i posjed u Domašincu.Autor je studije Razmišljanja kako se narod u Međimurju može najviše usrećiti. Umro je 1794. godine u Varaždinu, a pokopan je u Dekanovcu.

Obitelj Godina je bila posljednja plemićka obitelj koja je, uz Čakovečko vlastelinstvo, imala posjede u Domašincu. Stjepan pl. Godina bio je u Domašincu u posjed uveden 1845. godine; u to je vrijeme imao sina Andriju i unuke Andriju i Pavla.

 Domašinec u 18. stoljeću

Nakon sloma Zrinsko-frankopanskog otpora 1670. godine i uvođenja komorske uprave u Međimurje, Domašinec je 1672. godine postao sjedište  jednog od 13 međimurskih judikata.
U judikat Domašinec spadala su osim Domašinca i naselja Dekanovec, Novakovec, Gardinovec, Belica, Pribislavec, Mihovljan i Gornji Pustakovec.

U upravnoj reorganizaciji Međimurja, provedenoj 1718. godine, Domašinec je ponovno uvršten u vojvodat sa sjedištem u Novakovcu. Osim malog posjeda Ivana pl. Perasa, cijeli je Domašinec bio posjed Čakovečkog vlastelinstva.. Kanonska vizitacija župe Belica 1688. godine pokazuje da je u Domašincu bilo još mnogo protestanata – heretika. Ipak, vrlo brzo, već 1693. godine, svi su stanovnici Domašinca bili katolici.

U Domašincu je 1729. godine bilo tek dvadeset slobodnjaka. Njihov se broj naglo smanjivao. Slobodnjaci više nisu bili potrebni vlastelinstvu. Dio njih ponovno je pretvoren u kmetove, a dio je otišao na novu granicu s Turskom, na Savu kod današnjega Slavonskog Broda.

Definitivni raspad nekadašnje vojničke organizacije vidljiv je već 1759. godine. Nakon reorganizacije uprave na Čakovečkom vlastelinstvu, na području nekadašnjeg Vojvodata Novakovec, osnovan  je Spanatus Belliczensis (Španat Belica). Činila su ga sela: Domašinec, Belica, Gardinovec, Držimurec, Novakovec i Turčišće.

karta-medimurje-18st

STATISTIČKI I DEMOGRAFSKI PODACI OPĆINE DOMAŠINEC

1772. u Domašincu je bilo 86 poreznih obveznika, od toga 65 kmetova. Držali su 251 kravu, 278 junica i telića, 238 konja i 658 svinja. Volove Domašinčani nisu imali. Radne životinje bili su konji.

1786. U Domašincu je bilo 109 kuća, 110 obitelji i 811 stanovnika. Bilo je 7 obrtnika i trgovaca. Sve su kuće bile drvene i pokrivene slamom. Mnogi su se bavili pčelarstvom. Na veliko su uzgajali duhan, takozvani “međimurski čerebi”.

1801. Domašinec je imao već 111 poreznih obveznika koji su živjeli u 107 kuća. U selu su bile tek tri djevojke starije od 16 godine što znači da su se Domašinčanke vrlo rano udavale. Prosječno seosko domaćinstvo imalo je po dvije krave i gotovo tri konja. Radnu rentu obavljali su u okviru marofa Sveti Rok. Domašinec je tada bio jedno od bogatijih sela u Međimurju.

1857. Domašinec je imao 187 kuća i 1.220 stanovnika.

1869. u Domašincu je živjelo 1.461 stanovnika,

1880. Domašinec je imao 1.550 stanovnika,

1890. Domašinec ima 1.704 stanovnika, a 1896. je dobio mađarsko ime Damása

1900. Domašinec je imao 1.709 stanovnika koji su živjeli u 252 kuće. 1.655 stanovnika izjasnilo se za hrvatski kao materinji jezik. U selu je bilo je 1.696 rimokatolika.. Pismenih je bilo 595.

1910. Domašinec je imao 1.924 stanovnika. Bio je sjedište općine koju su činili i selo Turčišće te naseobina Podnava puszta koja je imala 22 stanovnika.

1921. Domašinec je imao 1.861 stanovnika. U selu je bilo 270 kuća. Na pašnjaku prema Turčišću  nastalo je novo naselje. Po prvom naseljeniku koji se zvao Kviter nazvano je Kvitrovec. Domašinec je veliko i siromašno mjesto. Žitelji su Hrvati. Najviše uzgajaju kukuruz. Dobri su vinogradari, a vinograde imaju u Mađarskoj. Druželjubivi su i rado posjećuju gostionice. Najraširenija bolest u selu je trahom.

1931. Domašinec i Kvitrovec imali su zajedno 2.003 stanovnika; od toga Kvitrovec 198.

1953. Domašinec je tada imao 2.246 stanovnika, najviše u svojoj povijesti.

1961. – Domašinec je imao 2.139 stanovnika

1971. – Domašinec je imao 2.173 stanovnika u 544 domaćinstava. Zaposleno je bilo 522 od toga 387 u inozemstvu. Kao dio naselja vode se Kvitrovec i Muršćak.

1981. – Domašinec je imao 2.038 stanovnika.

1991. –  Domašinec je imao 1968 stanovnika.

2001. – Domašinec je imao 1.707 stanovnika.

2011 – Domašinec je imao 1.710 stanovnika.

 

ČUVARI PRIJELAZA – STARA STRAŽA

Brod na Muri 1947Na stotinjak metara od završetka Glavnog leša, kroz šumu kraj Mure, u prošlosti se dolazilo do Stare straže, nekadašnjega brodskog prijelaz preko Mure.
Prijelaz je povezivao mjesta Domašinec i Muraszemenye u Mađarskoj. Drveni brod (skela) prevozio je zaprežna kola i ljude koji su obrađivali svoje vinograde u mađarskim bregovima još od 18. stoljeća.
Prijelaz Stara straža funkcionirao je do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine kada ga je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca zatvorila.
Starojugoslavenska vojska je na mjestu nekadašnje drvene stražare izgradila zidanu karaulu za potrebe vojske, također pod nazivom Stara straža. Tu je karaulu 1941. srušila mađarska vojska da bi je 1945. g. ponovno izgradila vojska nove Jugoslavije, i opet pod nazivom Stara straža.

KOMUNALNO UREĐENJE

Uređenje Domašinca
Radovi na elektrifikaciji Domašinca završili su krajem siječnja 1956. godine.  Odbor za elektrifikaciju Domašinca
oformljen je još 1953. godine.

U proljeće 1968. godine započele su pripreme za uređenje spomen parka uz već postojeći spomenik partizanima
palima u Vrbulji. Obavljena je zamjena i otkup privatnog zemljišta te je zasađeno drveće i ukrasno grmlje.

U listopadu 1971. godine asfalt je došao u Domašinec cestom iz Dekanovca. Potom su samodoprinosom
mještana asfaltirane i brojne ulice. Nakon asfaltiranja ulica uređene su zelene površine.

Radovi na izgradnji vodovodne mreže u Domašincu okončani su 1992. godine. Izgrađena je vodovodna mreža u
dužini od 9.330 metara. Ona je omogućila priključak vode svim stanovnicima Domašinca.

Godine 1996. stanovnici Općine Domašinec su dobili plin.

 

OBRAZOVANJE I DRUŠTVENI ŽIVOT

Pučka škola je u Domašincu započela radom 1876. godine na hrvatskom jeziku.
Od 1897. škola je postala državnom, a nastava je od tada bila na mađarskom jeziku. Danas u mjestu djeluje Osnovna škola Domašinec.

Dječji vrtić “Jelenko” djeluje u Domašincu od 3. rujna 2001. godine.

Dobrovoljno vatrogasno društvo Domašinec osnovano je 30. srpnja 1927. godine.

Stalno kino u Domašincu je otvoreno krajem srpnja 1957. godine. Uređena je dvorana i kabina za projekcije.
Nakon kraćeg prekida kino „Mura“ Domašinec započelo je ponovno s radom krajem 1968. godine.
Kino je prestalo radom 1991. godine.

Podružnica Udruge umirovljenika Domašinec je osnovana 24. studenoga 1990. godine i svoje sjedište ima u Društvenom domu u Turčišću.

Kulturno umjetničko društvo Domašinec osnovano je 1994. godine. Djelatnost KUD-a Domašinec temelji se na višedesetljetnoj bogatoj kulturno-umjetničkoj tradiciji koja je započela još uoči proslave 1. svibnja 1945. godine. Kroz društvo je prošao niz generacija domašinčana, ljubitelja folklornih tradicija u vrlo različitim organizacijskim formama.

Najčešće su nositeljem aktivnosti bili Aktiv žena Domašinca, Društvo žena Domašinca ili Omladinska organizacija Domašinca.

Folkloraši Domašinca nastupali su na brojnim međimurskim, hrvatskim i međunarodnim smotrama.
Osobito su bili zapaženi njihovi nastupi na Smotri folklora u Zagrebu i na Vinkovačkim jesenima.

Kulturno-umjetnička udruga „Kvitrovec – Maškori“ osnovana je 2001. godine. Glavno obilježje udruge su drvene paljene maske. Nastupaju na brojnim karnevalskim manifestacijama u zemlji i inozemstvu.

Lovačko društvo „Jastreb“ Domašinec osnovano je 1945. godine. Lovište se proteže uz rijeku Muru i idealno je stanište zeca i fazana, srneće divljači, trčki i drugih ptica močvarica. U lovištu ima i jelenske divljači i divljih svinja.

NK „Dinamo“ Domašinec osnovan je 1968. godine. Od jeseni 1969. godine NK „Dinamo“ počeo se natjecati u Nogometnom podsavezu Međimurja.

Športska ribolovna udruga “Bjelka” Domašinec osnovana je 1998. godine. Ribički dom izgrađen je 2003. godine na zapadnom dijelu “Grabe Rulek”,

Mažoretkinje Domašinca rade i nastupaju od 1999. godine.

POKLONCI I PILOVI

1. Poklonac svetoga Trojstva koji je izgrađen početkom 19. stoljeća
u obliku otvorene kapeličice.
Čista arhitektonska forma
prigušena je mnoštvom detalja.
Otvori poklonca imaju srcoliki
obris gornjeg oboda.
Poklonac je 1993. godine preseljen
na novu lokaciju.

 

2. Pil sv. Obitelji (Bijeli pil) ima
nekad imao i zidne slikarije.
kasnogotičku formu. Spomenik
je visok 280 cm, a datiran je u
1753. godinu.
Kvadratično podnožje nosi
četvrtasti stup od sivog kamena.
Na vitkom stupu s plošno profiliranim
naglavkom stoji tabernakul
koji je sačuvao plastični
polikromni reljef sv. Obitelji visok
40 cm. Poklonac je do 1996.
godine bio u izrazito lošem
stanju, zapušten i zarastao u
korov. Tada je obnovljen, a oko
njega su postavljene ploče i betonske
žardinjere s cvijećem.

3. Kasnosecesijski spomenik
Presveto Srce Isusovo izradio
je 1932. godine Florijan
Andrašec po narudžbi Treze
Lisjak uz njezinu obiteljsku
kuću.

4. Pieta je podignuta 1929.
godine ispred sjedišta Općine
Domašinec. S bočne strane su
rustični polikromni reljefi sv.
Antuna i sv. Jurja na konju.
Kao donatori spomenika
označeni su Marija i Đuro Bihar.

5. Poklonac sv. Florijana je
izgrađen 1777. godine.
Uz punu stijenu kvadratičnog
poklonca koji je s tri strane otvoren,
dograđen je visoki
zvonik, također kvadratičnog
tlocrta. Sv. Florijan stoji na
kolumni.
Na samom stupu mali reljef
svete Obitelji podupire konzola
ukrašena akantusovim listom.
Kanonske vizitacije govore da je nekad imao i zidne slikarije.

 

LEGENDA O SURKI

konjJapa su se vjutro rano stali i kobilama su v lojtre seno nametali. Unda su si kola zguna vum dopeljali i na kola su lagve šestake nametali, jer su se v Rotkovico vino pretakat sprovljali. Pod  lagve su dvo snope korzija naložili, a unda su i sej jenoga pod rit deli kaj bodo do Rotkovice leži sedeli. Jeno po jenu kobilu su pod kola dopeljali i za to vreme su jim mama menoša preprajli; drezali su jim hajdi falat kuruznoga kruha, jenoga turuša, pol trdoga sira i kak mesec veljko žoto korožnjaču. Kobilama su ige zakapčili, na kola su si seli, vojke v roke prijeli, zbičom počili i zgrunta vum za Rotkovico su se sprajli. Sonce je već hajdi zišlo dok su  japa s kobilama i koli v Rotkovici pred kletjom postoli. Kobile su raspregli i po porti ji doli, na cepoš, na pašu tpeljali. Unda so se na posel doli; škaf po škaf su s palnice vino nosili i v lagev natočili, a za saki škaf su si jenu kupičku spili. Več su pri kroju bili dok je v Rotkovici zvonarica polne zazvonila. Rono su škaf vina vum donesli, pred kletjom su škafa punoga zvinom vuni stajli  i na zasluženi obet su se sprajli. Z bedom su pre kroju bili dok su najempot zvuna nekvo roštanje čuli. Fletno su vum skočili i meli su kaj i videti; Surka je pred kletjom, kre proznoga škafa, ležola, hrzala i znogomi ritala. Japa su se fejst prestrašili i mejoša Lojčija pozvali; hodi Lojči fletno za pet ran Božji, Surka bo crkla. Lojči je fletno došev i mom je videv kaj se prepetilo. Poli bači kaj na se pod kvor došlo bomo Surko slekli, kaj bo bor od kože nekva hasen. Japa su ričko zapregli, kožo su si Surkino pod rit deli i pomali tožni dimo pošli. Zdravo Marijo je već zvonilo dok su se z Ričkom dimo dopeljali. Ričko so sraspregli i Surkino kožo so na palnični jaklec deli. Mama so japo pozvali k večerji i ron su na softu kalampera pojeli dok su čuli Surkino hrzanje vuni. Ljudi dejte fletno Surkino kožo kaj hitimo no njo dok je još topla. Surka je vesela v štalo dišla. Išće je por let klipsila z Ričkom v Rotkovico, a unda je jeno jutro teštamenta stovila. Sem so nam soze na oči vušle, a japa so si pod streho seli i tri pipe za redom na srce so skadili. A unda su več ne mogli trpeti kak Rička v štali  s kopitama toče i za Surkom hrže pak su se  stali i fejst rokovet krme so ji doli. Drugo leto su japa i Ričko morali prodati kaj su mogli kčerko v zamož spakovati. V štali je ostola samo naša, z jenim rogom, kravica Ruža ko smo mi deca saki den na vojčici na pašo vodili kaj smo na večer slatko mlekece pili.

Japa su išče por let s hokošom i pinklecom na pleči pešice v Rotkovico hodili, a unda su se i oni non svet sprajli. Vremena su se spremenila, snek i dešč su več zdonja sakoga Surkinoga troga v Rotkovico zbrisali. Da bi se ve naš sermok pokojni japek z hladnoga grobeka stali, nebi oni naše gorice v Rotkovici prepoznali. Oni lepi gacijošovi količi, štere so oni sako leto z bolticom tesali, a ke su unda celo leto na sebi rodnoga trseka držali, već su zdonja na zemlju sprhjeni pali. Trova, šikorja i kopina obrosle su se gorice, a vu te šikari mirno dremlje i spi ona naša lepa drvena klet, šterom so se naš japa navek fejst štimali. No ve so več tri oni debeli hrostovi stopi na nokli pali. Samo jen, ali i on več hajdi pogjeni, k Muri i Međimurju gledi, na šterom išče i den denes Surkin glavok i japin stori  škrljok visi.

(Vladimir Purić, 2006.)